Nove traume, novi palimpsesti

Posljedice potresa, koji središnjoj Hrvatskoj prijete od proljeća 2020, dobivaju nove dimenzije. Razloge ne treba tražiti samo u silovitosti prirode. Umjesto da se na zemljotrese odgovori razboritim programima, nastupile su neobzirnost i stvarna ili simulirana nemoć. Tko god je posljednjih mjeseci barem proputovao Sisačko-moslavačkom ili Karlovačkom županijom mogao se uvjeriti u goleme gubitke. Početnom šoku pridružili su se novi. Razornosti prirode pridružila se ona koja je u sudbini baštine ključna: čovjekova.

Kao da ovoj zemlji nedostaju iskustva suočavanja s naglo nastalim ruševinama. Štoviše, kao da za ta iskustva marimo sve manje. Zašto oni koji mare od prvih dana nakon katastrofe pokazuju nedostatak strpljivosti? Uzrok tome ne nalazi se u potrebi za kritikama ili odlukama „iz udobnog naslonjača“, pa ni u nespremnosti onih na vlasti da nakon ponuđene pomoći stručnjaka nađu vremena da se ona prihvati i izgradi jasan i učinkovit novi sustav djelovanja. Uzrok se prije svega vidi u nezaustavljivu trendu poništenja posljednjih ostataka materijalne supstance unutar urbanih i ruralnih ambijenata.

Buldožeri u Petrinji već mjesecima uklanjaju povijesne građevine

Ono što se posljednjih mjeseci zbiva u potresom pogođenim područjima jest aktualiziranje traume. Za razliku od prvotne, zemljotresom izazvane, nove se traume starih ambijenata i krajolika prikrivaju argumentima građevinske profesije čijim se procjenama u ime sigurnosti stanovnika opustošenih sredina žrtvuju autentični ostaci povijesnih ambijenata. Zato su gotovo svakodnevni gubici manje osviješteni u javnosti i ne izazivaju solidarnost, žalovanje ili prosvjed. Osjećaju je pojedinci, kojima pred očima nestaju povijesne četvrti rodne sredine, ili posjetitelji upoznati s poviješću ambijenata i krajolika, odnosno njihove uloge u revitalizacijskim procesima.

Središta naših gradova
dodatno se ranjavaju

U Petrinji buldožeri Braniteljske građevinske zadruge iz Osijeka već mjesecima uklanjaju povijesne građevine. Slično se zbiva u Glini. Odjeci takvih postupanja nalaze se i u Kravarskom, gdje su svjetovne i crkvene vlasti temeljem vlastite procjene odlučile potpuno porušiti oštećenu, u povijesti više puta popravljanu župnu crkvu. U Karlovcu su oštećenja postala povod uklanjanju austrijske Oružane na središnjem trgu radi novogradnje, a u Zagrebu se to zbiva na najvažnijim primjerima zaštićene industrijske baštine, najrecentnije na primjeru Tvornice električnih žarulja. Izravno ili neizravno povezano s potresima, središta naših gradova dodatno se ranjavaju i pretvaraju u prostore obilježene novim lakunama. Ako su gradovi tekstovi, kako je davno zapaženo, onda gradovi pogođeni potresom postaju nepromišljeno nastali palimpsesti, stvoreni neobzirnošću i prezirom nalogodavaca prema nenadomjestivom nasljeđu.

Navedeni primjeri kulminacija su godinama njegovane subordinacije konzervatorske i urbanističke profesije. Pokazatelji su krize zajedništva, komunalnog pamćenja i na njemu zasnovana nadanja. Naslijeđene vrijednosti prešutno se shvaćaju kao smetnja razvitku, razornoj dinamici aktualnih potreba, koje se vide kao jedine mjerodavne. U društvu arivizma i egoizma vlasnika nad sumnjivo stečenim materijalnim dobrom odbacuju se povijesna iskustva europskih naroda koji su tim putom prošli u doba Dickensa, Ruskina i Pugina, kada je razvoj kapitalizma doveo do pogubnih posljedica po dva ekološka sustava, prirodni i povijesni.

U Hrvatskoj nikada nije bilo više konzervatora no što ih ima danas. Istodobno, u toj se zemlji nikada nisu mogla s većom lakoćom poništiti opipljiva svjedočanstva duhovnosti, planiranja i kreativnosti predaka. Treba li ova konstatacija voditi napadu na tu profesionalnu zajednicu? Tko ne poznaje genezu problema njihova sustava olako će se, poput petrinjskog bagerista, prepustiti tom nagonu.

U trinaest mjeseci od prvih udara građani i stručnjaci reagirali su apelima, tribinama, raspravama i prijedlozima. Istodobno, u sjeni opće apatije oko sporosti reakcije upravitelja, kristalizirali su se i akteri. S jedne su strane favorizirani građevinski stručnjaci koji nerijetko ostavljaju dojam da ih u povijesnim građevinama gotovo isključivo zabrinjava ahistorijska fizika zgrade, a već davno napuštena zanesenost spajanjem starih materijala s armirano-betonskim konstrukcijama ili cementnim žbukama nastavlja se njegovati. S druge su arhitekti, koji su proteklih mjeseci, bez mogućnosti razmjene i diskusije uživo, ponudili modele novogradnje po uzoru na tradicijsku ruralnu gradnju. S treće su povjesničari umjetnosti, koji su napravili analizu Bloka 19, nudeći pilot-projekt za „cjelovitu obnovu povijesne jezgre“ Zagreba.

Crkva u Žažini više od pola godine čeka uklanjanje urušenog svoda i spašavanje izvornih elemenata

S četvrte su strane konzervatori, koji su pokazali požrtvovnost, ali i znatnu ograničenost sporim i taktičkim političkim odlukama, uvjetovanim izbornim ciklusima. S pete su strane tijela državnih ministarstava, pri čemu je Vlada prednost dala onim resorima koji se bave imovinom, prostornim uređenjem i ekonomskom revitalizacijom, dok je Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture stavljena u drugi plan. Sa šeste su strane crkvene vlasti, koje se suočavaju s golemim štetama i gubicima. Sa sedme je niz nevladinih inicijativa, koje nude savjete i praktičnu pomoć, svjesne nedovoljne stručne popunjenosti postojećih službi.

Nedostatak koordinirane stručne učinkovitosti

Spomenutim akterima zajednički je nedostatak koordinirane stručne učinkovitosti. Stječe se dojam da je umjesto razborita sjedinjenja snaga došlo do stihije i disonancije, štoviše da se one toleriraju i potiču. Javnost treba znati da tomu postoji alternativa, i da je ona u društvima s dužom demokratskom tradicijom uvažavanja profesija realnost, a ne potencijal. Dok akteri trče u svojim stazama, povijesnim se gradovima izbijaju zubi, uz objašnjenje da će na njihovo mjesto s vremenom doći neautentični rekonstruirani umeci, „kakvi su bili i gdje su bili“. U ishitrenosti odlučivanja zaboravlja se da je rušenje dijela Hrvatske Kostajnice nakon 1995. radi probijanja nove prometnice dovelo do izumiranja njezine povijesne jezgre.

Zabrinjava niz pojava koje se kriju iza rezerviranosti Ministarstva kulture i medija. U medijima, koji su dio kompetencije resora, njegovi zaposlenici rijetko izlaze u javnost pa su zasjenjeni predstavnicima građevinske profesije. Nakon nezapamćene katastrofe u zapuštenoj županiji sustavni afirmativni odnos prema spomenicima i povijesnim ambijentima jednostavno nije vijest. Sumnjam da bi bilo tako da se to zbilo u nekoj talijanskoj ili austrijskoj pokrajini. Podsjetio bih da su poljski konzervatori nakon ratnih razaranja, pod sovjetskom okupacijom, u tri i pol mjeseca okupili snage i odlučili se za rekonstruiranje čitavih urbanih sklopova. U Italiji i Britaniji konzervatori, arhitekti, urbanisti i sveučilišni profesori još za rata započeli su rasprave o načelima rekonstruiranja ili unošenja nove arhitekture u porušene povijesne gradove. Slično se zbilo i u poratnoj Hrvatskoj, čijim povjesničarima umjetnosti i arhitektima-konzervatorima možemo zahvaliti na oživjelim gradovima u kojima spomenici imaju središnje mjesto. Zašto, za razliku od dvaju posljednjih poraća, zastupnici konzervatorskih stajališta poput Fiskovića, Bilinića, Preloga, braće Marasović, Miletića, Domjana i Salopeka danas nemaju javnosti vidljive nasljednike?

Zaustaviti radikalna rušenja u povijesnim cjelinama

Spomenici i ambijenti Hrvatske nisu, poput države, nastali u našem naraštaju, kao ni konzervatorska načela koja su stručnjaci usvajali i razvijali unutar zajedničkog europskog prostora. Potrebno je zaustaviti radikalna rušenja u povijesnim cjelinama pogođenima potresom. Pritom valja naglasiti da se ni rušitelji ni konzervatori ne trebaju pozivati na formalnu nezaštićenost dijelova povijesnih ambijenata. Već dugo živimo u doba emancipiranja vrijednosti, u kojem se građane Britanije podučava kako konzervirati stara skladišta, staje ili benzinske postaje. Nakon potresa i uklanjanja, koji podsjećaju na istočnonjemačko „uklanjanje ruševina“ i „mljevenje“ ostataka radi provođenja korjenitih socijalnih reformi, pokazala se besmislenost kategorije „pojedinačnoga kulturnog dobra“. Ona je nakon potresa pomogla praktičnom odbacivanju njegovanoga kulta ambijenta, koji su hrvatski konzervatori prakticirali tokom 20. stoljeća.

Teško razorene ostatke povijesnih građevina, uključujući i takozvanu malu arhitekturu koja je dosad neregistrirana, moguće je i potrebno očuvati, i to u znatnoj mjeri i bez opasnosti za suvremenike i buduće korisnike. Stapanje povijesne supstancije i konsolidacijskih elemenata baština je konzervatorskog pokreta od restauriranja rimskog Titova slavoluka. Zašto je u 19. stoljeću bilo moguće konsolidiranjem čuvati izvornu tvar starovjekovnih ili srednjovjekovnih građevina, a to danas nije moguće na građevinama 17, 18. i 19. stoljeća? Ti su se standardi trebali primijeniti na zagrebačkom Paromlinu, na građevinama u središtu Petrinje, crkvi u Kravarskom, Oružani u Karlovcu, kolodvorskoj zgradi u Glini. Oni se trebaju primijeniti na crkvi u Žažini, kao što će se učiniti na sisačkoj katedrali i crkvi sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska.

U zemlji u kojoj su u drugom poraću rekonstruirana i oživljena središta Poreča, Pule, Rijeke, Raba, Osora, Senja, Šibenika i Zadra, danas ne možemo govoriti kako nismo u stanju. Crkva u Žažini više od pola godine čeka pomno uklanjanje urušenog svoda i spašavanje izvornih elemenata i inventara. Hoće li nam uvaženi mađarski donatori projektirati novu crkvu? Hoćemo li novu vidjeti na mjestu stare? Umjesto brojnih pitanja, trebali bismo na raspravljenim i utvrđenim normama zasnovati nacionalni konzervatorski program, a u prirodnoj katastrofi vidjeti priliku da iz temelja promijenimo status i ulogu službe u ovome društvu, u kojem mlađe snage trebaju dobiti priliku za praktičnu formaciju. Imamo priliku vratiti život u potresom pogođena područja, za novi život u društvu spomenika. Ili ćemo potomcima ostaviti gradove praznina i isprekidanog pamćenja: spomenike našoj programiranoj stihiji.